Spaljivanje zatočenika



Dosadašnje su metode usmrćivanja bile ustašama spore i komplicirane, naročito se gubilo mnogo vremena kod kopanja jama i pokapanja mrtvaca. Osim toga nije se zatirao trag zločinima.

Po uzoru svojih nacističkih gospodara odlučili su i ustaše da u jasenovačkom logoru osnuju i sagrade krematorije, u kojima će spaljivati žrtve.Posao oko izgradnje krematorija bio je povjeren ing. Piciliju (Piccilli), nadzorniku radne službe u logoru. Odlučeno je, da se izgrade dva krematorija, dvije peći, jedna kod "Ciglane" a druga u "Gradini".

Picili je prikupio materijal i zidare te je u kratko vrijeme bila gotova peć u blizini "Ciglare", koju su zatočenici prozvali "Picilijeva peć".
Kad je izgradnja peći bila dovršena, dao je Picili pogubiti sve zidare, koji su bili zaposleni na gradnji, da se ne bi saznala njegova tajna.

Svjedoci Duzemlić Milan, Brejer Oto i Berger Egon prikazuju ovako spaljivanje u toj peći: Ta je peć gutala svoje žrtve od konca mjeseca veljače 1942. pa do svibnja iste godine, dakle skoro tri mjeseca, kad su je ustaše dali srušiti iz nepoznatih razloga, tako da od nje nije ostalo ni traga.

Ustaše su u toj peći najprije spaljivali žene i djecu, koju su dovodili iz logora u Staroj Gradiški i drugih logora. Tako su kroz tri mjeseca stizali u Jasenovac kamioni krcati žrtava, te se zaustavljali u blizini "Spremišta za cigle". Tu su ustaše iskrcavali žrtve, a onda od vremena do vremena odveli po jednu do neke prostorije u blizini krematorija, gdje su je svukli do gola, udarcem po glavi omamili i bacili u peć.

Odijelo, obuću i ostale stvari su na koncu slagali, sortirali i otpremili u skladište.

Zatočenik Berger Egon opisuje potanje samu egzekuciju:

"Ja sam kroz neko vrijeme prisluškivao iz jedne radionice, koja je bila u blizini krematorija, šta se tamo događa. Čuo sam najprije zapomaganje, plač i vrisak, potom mukli glas kao da su se srušila teška željezna vrata. Iza toga je nastala tišina, plamen se pojavio iz kape peći, no za kratko vrijeme čuo se jauk i vrisak nove žrtve.
Ustaše su spaljivali u ovoj peći i zatočenike iz samog logora većinom stare, nemoćne i bolesne muškarce. Njihov broj nije bio velik, dok se prema iskazima svjedoka broj žena i djece, koji su dovedeni iz logora u Staroj Gradiški, kreće oko 5.000, a broj žena i djece, koji su dovedeni iz drugih logora i krajeva penje se na 10.000.

Ustaše su koncem svibnja porušili ovu peć kod "Ciglare", dok za onu, koja je bila podignuta u "Gradini", nema podataka da li je proradila.
Svi svjedoci, koje je preslušala ova Komisija, pretpostavljaju, da su ustaše žrtve omamili udarcima po glavi, te ih bacali u vatru u nesvjesnom stanju. Samo svjedok Balija Branko, tvrdi, da je čuo od ustaša, da su bacali žive ljude u peć.

Spaljivanjem su rukovodili pored Picilija i Luburić Maks, Miloš Ljubo, Matković Ivica, Zrinušić Ante i Mandić Ante.
Zemaljska komisija je utvrdila ova zločinstva ustaša preslušanjem više svjedoka, a naročito su iscrpne podatke dali o tome Kovačević Vojislav, Hebner Marijan, Heršek Josip, Berger Oto, Danon Jakob, Slovenec Rudolf, Balija Branko i Brejer Oto.



Masovne likvidacije u godini 1942.

Od marta 1942. pa do konca iste godine bio je logor III. stalno prepun muškaraca, žena i djece, koje su ustaše dovodili onamo u velikim grupama radi likvidacije.

Ustaše su. u prvom redu pokupili po cijeloj tzv. NDH sve Cigane i Ciganke, na broju oko 40.000 te ih dopremili u Jasenovac.

Sve su te Cigane smjestili na ledinama, koje se nalaze između "stare žice" (vidi nacrt) i velikog zida u sjeveroistočnom području logora. Prostor su ogradili posebnom žicom, i postavili jake straže, te ga prozvali "logorom III-C", jer su tu u prvo vrijeme boravili samo Cigani, koji su ovdje razapeli svoje šatore, ili su ležali pod vedrim nebom, goli, gladni i bosi, po suncu i kiši. Hrana im je bila još gora od hrane ostalih zatočenika, a ustaše su ih s naročitim užitkom tukli i bičevali te silili, da se međusobno mlate i ubijaju.
Noću su ih vodili po partijama u "Gradinu", primoravali ih da sami sebi kopaju grobove, te ih zatim maljem ili čekićem dotukli i bacali u rake. Tako su ustaše likvidirali kroz nekoliko mjeseci sve Cigane i Ciganke, mlado i staro. Spasilo se vrlo malo Cigana, koji su se odlikovali marljivošću gradeći nasip i zid oko logora. Ustaše su ih poštedili, te ih prevezli u sela Gradinu i Uštice, gdje su im dodijelili zadaću da budu grobari i krvnici.

Ova se grupa Cigana održala dugo na tom mjestu. Stanovala je u seoskim kućama, imala dobru hranu, opijala se do besvijesti, i značajno je, da nijedan od njih nije pokušao da pobjegne. Njihova je dužnost bila da kopaju grobove u Gradini za one žrtve, koje će od sada stizati u Jasenovac radi likvidacije, da žrtve ubijaju udarcima maljem. ili čekićem po glavi i da ih pokapaju. Premda su oni tu svoju dužnost ropski ispunjavali, ipak su morali na koncu i oni da iskuse, koliko vrijedi ustaška riječ: ustaše su ih početkom 1945. sve pobili, da ne bi ostalo živih svjedoka njihovih zločina.

Kad su nestali Cigani iz logora III-C, dopremali su ustaše onamo velike transporte Srba, Židova i Hrvata radi likvidacije.
Zatočenici su često vidjeli kako se prema Savi kreću iz logora III-C velike grupe ljudi i žena, u kojima je moglo biti 500-800 osoba, pa spominju naročito one grupe, koje su pošle u smrt na Gradinu 17. VIII 1942., 29. VIII. 1942. i 18. X. 1942.

Zemaljska komisija utvrdila je ova ustaška zločinstva na temelju iskaza, koje su dali svjedoci zatočenici Peška Duro, Heršak Josip, Slovenec Rudolf, Fabijanec Josip, Pejnović Đuro, Tot Ljudevit, svi iz Zagreba, Ilić Branko iz Živinice, Šetinc Marijan iz Dolenjske Jasenice i Brejer Oto iz Bjelovara.



Masovne likvidacije izvan logora

U prijašnjem smo poglavlju govorili o likvidaciji onih žrtava, koje su ustaše uveli u jasenovački logor.

Međutim su tokom cijele godine 1942. dolazili željeznicom. kamionima ili pješke veliki transporti ljudi, žena i djece, koje ustaše nisu uopće uveli u jasenovački logor, već su ih odmah prebacili preko Save u blizini Jasenovca te ih likvidirali u Gradini i Ušticama ili negdje drugdje. Svjedoci Heršak Josip. Slovenec Rudolf, Bednjanec Slavko, Danon Jakov - svi iz Zagreba, Matas Pavao iz Trstenika, Brejer Oto iz Bjelovara i Tot Ljudevit iz Garešnice svjedoče o slijedećim masovnim zločinima u toku 1942. godine:

a) neustanovljenog dana pobili su ustaše na Gradini veću grupu seljaka, koja je stigla iz Slavonije, od oko 8.000 ljudi,

b) kratko vrijeme nakon toga pobili su grupu od oko 7.000 ljudi, koje su pohvatali u kraju oko Kozare,

c) pobili iza toga veliku grupu, koja je stigla na jasenovačku željezničku stanicu u 56 vagona, krcatih živim skeletima,

d) pobili na Gradini veliku grupu Židovki i djece, koji su stigli iz ženskog logora u Đakovu.

Svjedoci iskazuju, da je Ciganima na Gradini dosadilo što moraju dan i noć da kopaju grobove, pa su se mašili toljaga i tjerali žrtve, da same sebi kopaju duge i duboke grobove. Cigani su se natjecali s ustašama, tko će brže i bolje rezati žrtvama grkljane, ili ih mlatiti maljem i čekićem po glavi.

Kad su jame bile zatrpane, opijali su se ustaše i Cigani do besvijesti.