Glavni ustaški zločinci - koljači

Vrhovni je nadzor nad svim logorima Jasenovca povjerio poglavnik Luburiću Maksu. Za sav svoj rad Luburić je bio samo njemu odgovoran.

Još od prije rata Luburić je bio poznat kao obični zločinac i kažnjavan radi raznih krivičnih djela. Iz originalnog temeljnog policijskog lista, koji ovdje donosimo, a koji je pronađen kod zagrebačkog redarstva, vidi se, da je Luburić presudom od 7. IX. 1929. br. 104.761 bio kažnjen sa 2 dana zatvora radi skitnje, a presudom Okružnog suda u Mostaru ad 5. XII. 1931. br. Kzp. 719/31. sa 5 mjeseci strogog zatvora radi pronevjerenja svote od 8.305.- dinara na štetu Javne berze rada u Mostaru, pa još jedamput hapšen radi ponovnog djela pronevjerenja.


Luburić Vjekoslav

Njegovo pravo ime nije Maks nego Vjekoslav, ali su mu ime Maks dali od milja njegovi ustaški kolege. Luburić je bio obična skitnica i zazirao od svakog poštenog rada, pa kad je Pavelić pobjegao u emigraciju, pošao je on za njim i po raznim ustaškim logorima u Madžarskoj i Italiji vježbao se u koljačkom zanatu.



Luburićev kazneni list

Pavelić je tako visoko cijenio njegove ustaške sposobnosti, da ga je konačno imenovao ustaškim generalom.

Ova neman, srednjeg gotovo malenog rasta, lica s jakim pojavama infantilizma i svim karakteristikama zločinca, pretstavljao je vrhovnu i jedinu vlast u svim logorima.

Luburić je dolazio u Jasenovac 2-3 puta na mjesec i zadržao se ovdje samo nekoliko dana, no i u to kratko vrijeme počinjao je toliko zločina, da su zatočenici strepili, kad su čuli, da se je "navratio" u Jasenovac.

On je znao, kada će stići novi transporti zatočenika, pa je htio da sazna, zašto pojedini zatočenik dolazi u Jasenovac. Taj je zločinac čuo i razumio samo ono, što mu je diktirala mržnja, strast, najniži surovi instinkti.

Strašni su bili njegovi prvi "raporti", kad je preuzimao zatočenike u logor, njegovo urlikanje i kletve, koje je popraćivao šamarima, kundačenjem, metcima iz revolvera ili rezanjem grkljana. Obilazeći logorom vrebao je, ne bi li otkrio kakav prekršaj "logorske discipline"; ne bi li opazio da koji zatočenik kunja od slabosti, starosti ili bolesti, te radi toga na čas zastaje na radu; ne bi li opazio da koji gladan zatočenik traži kakav otpadak hrane ili ne vrši prema njemu propisani ustaški pozdrav.

Odmah bi se na tom blesavom licu zacaklile razbojničke oči, a revolver ili nož stupili u akciju.

Dne 9. oktobra 1942. priredio je Luburić u Jasenovcu svečanost, te je ustašama podijelio zlatne i srebrne medalje, koje im je Pavelić namijenio kao nagradu "za zasluge".

Na tom je banketu Luburić, pijan kao i ostali njegovi "dužnosnici", održao govor i prema iskazu jednoga svjedoka rekao doslovno ovo: "I tako smo vam, mi u ovoj godini ovdje u Jasenovcu poklali više ljudi nego osmanlijsko carstvo u cijelo vrijeme boravka Turaka u Evropi."

Prvi Luburićev zamjenik bio je Matković Ivica. Matković je bio običan krvolok, koji je kao i Luburić vlastoručno ubijao zatočenike, ali je bio i podmukli sadista, koji je uživao da muke žrtava što više produži. Kakve su niske moralne kvalitete bile u toga čovjeka vidi se po tome, što je on uživao rugajući se bespomoćnim žrtvama.

Matković je određivao, da se svi logoraši moraju da postroje po grupama i da budu prisutni kod masovnih strijeljanja radi kazne; izabirao je sam žrtve u cilju da se smanji brojno stanje logora i t. d.

Matković je priredio veliki trodnevni pokolj Srba na Božić 1941. i izmislio način, kako će likvidirati Logor III-C time, da izvrgne zatočenike po cičoj zimi smrti od gladi.

Treći je po rangu u logoru bio Hercegovac Miloš Ljubo. Miloš Ljubo je neobično krvoločan manijak i sadista. Dok je Matković Ivica bio rafinirani ubojica, Miloš Ljubo bio je brutalan krvolok.

Svjedok Flumiani Milan iskazao je o njemu:

"Tek što smo stigli, nas sedamnaestorica, u Jasenovac u logor, ustaše su nas mlatili kundacima i doveli do "Ciglane", gdje je Miloš Ljubo imao postrojene već dvije grupe, dok smo mi pristupili kao posebna treća grupa.

Maričić je pitao Ljubu Miloša: "U koga da najprije nišanim?", a Miloš je odgovorio: "Gdje ih ima više", i uperili su oba strojne puške na onu četrdesetoricu iz prve dvije grupe i sve ih postrijeljali.

Po tom je pitao prvog iz naše grupe, zašto je došao ovamo, a kad je ovaj odgovorio, da je kriv zato što se rodio kao Srbin, ubio ga je na mjestu.

Onda je izdvojio advokata Laufera iz Zagreba te ga upitao šta je on, a kad mu je ovaj odgovorio šta je, pozvao ga je ovako: "Ja advokate jako volim, dođi bliže" - i odmah ga je ubio.


Ljubo Miloš

Kod trećega je ustanovio, da je liječnik iz Zagreba, te mu naložio da pregleda onu dvojicu i ustanovi jesu li već mrtvi.

Kad je ovaj liječnik potvrdio da jesu, obratio se na četvrtoga i saznavši da je i ovo jedan liječnik "oprostio" je cijeloj" grupi."

Kad je Ljubu Miloša zahvatio luđački napadaj, zajašio je konja i tjerao ga kasom po cijelom logoru, pucajući na grupe zatočenika, kojima nije uspjelo da se pravodobno negdje sakriju.

Taj pogibeljni luđak imao je u zapovjedništvu logora sobu, koju je uredio kao nekakvu "ambulantu".

Navukao je sam dugačku bijelu liječničku kecelju i poslao ustaškog stražara u židovsku baraku s porukom, da svaki Židov, koji je bolestan, može doći na liječnički pregled.

Kad je žrtva došla u tu "ambulantu", postavio ju je Miloš uza zid te jakim zamahom noža razrezao grlo, prerezao rebra i rasporio trbuh. On je tu "operaciju" nazivao: "ritualno klanje Židova", te se njome, kako veli svjedok Riboli, jako ponosio.

Ipak ga je nadvisio u krvološtvima Filipović-Majstorović Miroslav, koji je bio zapovjednik Logora III., a neko vrijeme i zapovjednik logora u Staroj Gradiški.

Filipović-Majstorović Miroslav je fratar, franjevac. Početkom god. 1942. dospio je u zatvor u Zagrebu na Savskoj cesti. Poslije Uskrsa 1942. bio je upućen radi kazne u Jasenovac. Ovdje je za kratko vrijeme postao najprije "slobodnjakom", pa kada je ustaško zapovjedništvo opazilo, da se u tom fratru kriju ustaške sposobnosti, primilo ga je u svoje redove i uvrstilo kao "oficira" u nadzorno osoblje. pa je tako Filipović-Majstorović već koncem 1942. postao ustaški satnik i zapovjednik u logoru br. III.

Svjedok Krkač Tomo opisuje Majstorovića u svom iskazu, pa kaže:

"Gledao sam vrlo često za vrijeme svoga boravka u Jasenovcu, kako je Majstorović vlastoručno strijeljao zatočenike u t. zv. javnim nastupima. Taj je Majstorović imao neku kratku gumenu cijev, koju je znao katkada staviti na ranu, odakle je žrtvi tekla krv i onda je tu krv sisao govoreći: hoću da se napijem komunističke (ili židovske) krvi.

Vidio sam kako su si Majstorović i Stojčić priuštili zabavu, da trojicu Cigana pobiju na taj način, što su naredili prvom Ciganinu, da maljem ubije drugog Ciganina, treći da ubije prvoga, a oni su zatim likvidirali posljednjega."

I mnogi su drugi svjedoci iskazali, da su vidjeli, kako je Filipović vlastoručno ubijao zatočenike.

Zemaljska je komisija po sucu istražitelju svoga istražnoga otsjeka preslušala ovog zločinca, kad je nakon oslobođenja zemlje pao u ruke pravde, pa ćemo u posebnom dijelu iznijeti glavne tačke njegovog iskaza.


Majstorović-Filipović kao fratar

Zapovjednik radne službe u Jasenovcu bio je ing. Hinko Dominik Picili (Picilli). On je bio neograničeni gospodar cjelokupne logorske "radne sile": Picili je izrabljivao nečovječno zatočenike, sileći ih da rade preko svojih sila. Obilazio je zatočenike po radionicama odnosno po terenu, na kome su radili, i željeznom bikovačom, koju je uvijek imao sa sobom, mlatio nemilosrdno radnike po glavi, tijelu, rukama i nogama.

Picili je naročito progonio nemoćne zatočenike, kojima u liječnici propisali, da imaju pravo na poštedu, pa je upadao u barake, gdje su se ovi nalazili, i tjerao ih bikovačom na rad. On je proučio nacrte njemačkih "krematorija", te je dao kod "Ciglare" sagraditi peć u kojoj se kroz tri mjeseca spaljivalo muškarce, žene i djecu. O toj ćemo peći govoriti opširnije u "Posebnom dijelu".


Majstorović-Filipović kao ustaški časnik

U vrhovni ustaški štab u Jasenovcu spadali su i Brkljačić, Polić, Maričić i neki drugi zapovjednici. Ustanovljeno je da su svi oni vlastoručno ubijali zatočenike, pa ćemo to istaći kod pojedinih zločina.