Mrcvarenje i ubijanje dviju grupa u siječnju i ožujku 1942.


Svjedok Blumšajn (Blumschein) Zlatko dao je slijedeći iskaz:

"Oko 20, siječnja 1942. dotjerali su ustaše oko 200 srpskih seljaka iz raznih slavonskih mjesta, te su ih u samom logoru tukli tupim predmetima čitav jedan sat. Seljaci su jaukali, od muke se svijali, a mnogi je izdahnuo. Ustaše su zatim dovezli nekoliko kola, pobacali u njih žive i mrtve, te izvezli izvan logora na prostor t. zv. "groblja izvan. logora",Ovdje su izbacili žive i mrtve iz kola, gazili po njima čizmama, pa kad su ih sve dotukli, poskidali im odijelo i obuću, a lješine pobacali u jednu veliku zajedničku raku.

Znam da je tim pokoljem rukovodio sam Miloš Ljubo, a pomagali su mu Matijević Joso i Sabljić Ilija."


Svjedok Finci Jakob prikazuje masovni zločin, koji se dogodio u mjesecu ožujku 1942.:

"U prvoj polovici mjeseca ožujka 1942. izvršili su neki ustaše, čiji se identitet nije mogao ustanoviti, pokolj nad 3.000 zatočenika jasenovačkog logora. Isto se tako nije moglo ustanoviti, da li je taj pokolj proveden radi redukcije stanja u logoru, ili u terorističke svrhe.
Klanje je trajalo kroz deset dana. Žrtvama su razmrskali glavu tupim predmetom, mlatili ih kolcima i željeznim šipkama u tolikoj mjeri, da su tjelesa bila crna i posve iznakažena. Zabijali su čavle u tijelo, rezali uda i t. d. Kroz deset je dana pedesetak grobara moralo da pokapa lješine na t. zv. "groblju izvan logora", gdje su se događala zvjerstva."


Masovni pokolj Židova

Početkom zime 1942. imalo je stići u Jasenovac više novih transporata. Kako je međutim ondje već bilo mnogo zatočenika, odlučili su ustaše da njihov broj reduciraju i u prvom redu likvidiraju Židove.

Kroz tri dana ustaški nadzornici kupili su noću po barakama stare, bolesne i nemoćne Židove, te tako 17., 18. i 19. studenoga 1942. pokupili oko 800 Židova, koji su bili na radu u Jasenovcu. Najprije su ih zatvorili u posebnu sabirnu prostoriju, a onda ih jedne noći prevezli čamcima preko Save u Gradinu, gdje su morali sami da kopaju svoje grobove, a zatim su ih Cigani poklali i zakopali.
Zemaljska komisija utvrdila je ovo zločinstvo ustaša na temelju iskaza svjedoka Brejer Ota iz Bjelovara.


"Trogodišnjaci" su slani u Jasenovac, da tamo odmah budu podvrgnuti mukama i ubijanju

U uvodu smo rekli, da su ustaše mogli svaku nepoćudnu osobu otpremiti u logor i da je vrijeme zatočeništva variralo od tri mjeseca do tri godine.
Zatočenici su primjetili, da su ustaški zapovjednici prigodom preuzimanja novih zatočenika postupali neobično strogo s nekim zatočenicima, te ih odmah izdvojili od ostalih.

Ispočetka zatočenici nisu znali, po kojem. kriteriju ustaše izdvajaju stanovita lica i izdvojene ne uvode u logor. Konačno se saznalo, da se izdvajaju "trogodišnjaci", t. j. ona lica koja su po ustaškoj policiji bila presuđena na kaznu zatočenja u trajanju od 3 godine.
Tako je u mjesecu lipnju 1942. stigao u Jasenovac veliki transport, u kojem su se nalazili sami "trogodišnjaci", njih 300 na broju.

Svjedoci Habijanec Josip i Danon Jakob iskazali su, da su vidjeli, kako je ove zatočenike preuzeo zapovjednik Maričić Jerko te ih dao odmah odvesti na Gradinu, gdje su ih Cigani pobili. Od tada su zatočenici znali, da će ustaše sve "trogodišnjake" pobiti odmah po dolasku u logor, pa se tako doista i događalo, kako nam potvrđuju gornji svjedoci.


Likvidacija logora III-C

Iz priloženoga se nacrta. vidi, da je između t. zv. stare žice logora i velikog zida u sjeveroistočnom kutu bila velika ledina, gdje su ustaše u proljeće 1942. podigli obični logor pod vedrim nebom, ogradili ga bodljikavom žicom i ovdje smjestili oko 40.000 Cigana.

Oni su te Cigane pobili u roku od nekoliko tjedana, pa kako se broj Cigana postepeno smanjivao, dovodili su onamo i druge zatočenike, tako da je logor III-C postao sabiralištem bezbrojnih muškaraca, žena i djece, koji su u toku 1942. ovdje čekali, kada će doći na red da krenu u smrt.
Koncem studenoga 1942. ostalo je u logoru III-C oko 160 zatočenika, većinom intelektualaca.

Zapovjednik toga logora Matković Ivica odlučio je, da ih pobije na taj način, da im uskrati svaku hranu i piće i da tako vidi, kako dugo može čovjek da živi. bez hrane i vode. Dao je stoga pojačati žicu oko logora i pojačati stražu, te joj naložio, da ustrijeli svakoga tko bude pokušao da pobjegne iz logora, ili s druge strane da ubije svakog zatočenika, koji bi se usudio da dobaci hranu u logor.
Postavio je pred logorom veliku ploču s natpisom "pjegavac", da zastraši ostale zatočenike, a i same ustaše, da se ne približuju previše bodljikavoj žici.

Slabi i nemoćni zatočenici su podlegli već za nekoliko dana, ali ih je bilo četrdesetak, koji su životarili i nakon više tjedana. Oni su od očaja izgrizli svu travu, koja je bila u logoru, pa izbezumljeni od gladi počeli su da jedu i ljudsko meso.


Svjedok Kuhada Nikola iskazao je o tom događaju slijedeće:

"Koncem 1942. radio sam na dezinfekciji boksova u jednoj baraki, udaljenoj oko 4 metra od logora III-C. Nalazio sam se na tavanu te zgrade i od znatiželje sam podigao par crepova na krovu i promatrao šta rade drugovi, zatvoreni u logoru III-C, kuda nitko više nije smio ući, gdje je postavljena ploča s natpisom: "pjegavac".
Vidio sam kako su pojedini zatočenici trgali sa lješina mrtvih drugova meso i odmah ga jeli, jer već 17 dana nisu dobivali nikakve hrane.

Neki su svjedoci promatrali logor iz daljine noću, pa Brejer i Riboli iskazuju, da su vidjeli, kako zatočenici u logoru III-C peku meso pokojnih drugova i kako ga jedu. To se moglo jasno raspoznati, jer je plamen rasvjetljavao cijeli logor.
Kad je jedan zatočenik prijavio Matković Ivici, šta je vidio u logoru III-C, stao se ovaj smijati kao lud, te mu odgovorio:

"Ti bi kao inteligentan čovjek morao znati, da je crkotina otrov, od koga se brzo umire. Neka samo peku i jedu, prije će svi pocrkati. I tako mi to već predugo traje."

Međutim ti zatočenici nisu umirali, već su pokušali. da, se jedne burne noći provuku između žica i bace u Savu. Ustaški su ih stražari opazili i podnijeli prijavu Matkoviću, koji je odredio, da se posljednjih 35 zatočenika logora III-C noću utovare u kola i prevezu preko Save u Gradinu u jednu seljačku kuću.
Ustaše su u tu kuću zatvorili nekoliko zatočenika, koji su bili zatvoreni u "Zvonari", gdje su ih već dulje vremena mučili glađu.

Doveli su u tu kuću i ovih 35 zatočenika iz logora III-C, te ih sve svukli do gola i utjerali u tu seljačku kuću, zabarikadirali sve prozore i vrata, pa su tako svi ovi nesretnici nakon nekoliko dana preminuli od gladi i zime.
Ono mjesto, gdje je nekoć stajao logor III-C dali su ustaše preorati, da izbrišu svaki trag, da je ovdje nekoć postojao logor, u kome je nekoliko stotina tisuća muškaraca, žena i djece čekalo danima i tjednima, na suncu i snijegu, gladno, golo i boso čas, kad će krenuti u smrt u kojoj su vidjeli svoj spas, da se izbave od strahote i očaja, u kojem su se nalazili.

Ova je Zemaljska komisija utvrdila ova zločinstva ustaša na temelju iskaza svjedoka Srića Dragana, Danon Jakoba, Riboli Josipa, Brejer Ota i Kuhada Nikole, koji označuju Matković Ivicu, Slišković Ivana, Maričić Jerka i Polić Marinka kao ustaše, koji su se istakli najvećom okrutnošću pri izvršivanju ovog zločina.