Masovna ubijanja u zimu 1941./1942.
Ubijanje bolesnih i izgladnjelih bolesnika

Kroz čitavo vrijeme od prosinca 1941. do konca veljače 1942. dovodili su ustaše iz Srijema, Slavonije i Bosne velike transporte muškaraca i žena u Jasenovac, da ih tamo likvidiraju. Bili su to uglavnom Srbi, ali je bilo i Židova i nešto Hrvata.
Zatočenici Štajner (Steiner) Hinko i Berger Egon iskazuju suglasno, da su ustaše otpremali te transporte, u kojima je bilo 100, a katkada i 3.000 žrtava, na veliku ledinu, koja se nalazi u blizini Velike Košutarice, i tamo ih ubijali.

Žrtve su ubijali udarcima sjekirom ili maljem po glavi. 80 zatočenika iz logora bilo je stalno kroz čitavu zimu zaduženo radom, da kopaju jame i pokapaju mrtvace. Tim su pokoljima upravljali Miloš Ljubo, Polić Marinko, Pudić Dragutin, Kojić Ante, Sudar Joca, Maričić Jerko, Modrić Ante, Gašparović Dragan, Musić Mujo i neki Čovičić.
Gornji svjedoci tvrde, da je te zime pobijeno u Košutarici oko 50.000 ljudi, što se moglo ustanoviti, jer su grobari pripovijedali ostalim zatočenicima, koliko su žrtava koji dan pokopali. Od tih 80 grobara ostao je na životu jedino svjedok Berger Egon.

Sve su te nevine žrtve pohapšene i dotjerane u Jasenovac na likvidaciju, a da njihovom hapšenju i ubijanju nije prethodio nikakav postupak, pa niti ustaških niti policijskih niti sudskih vlasti.
Zima god. 1941.-42. bila je izvanredno oštra. Uslijed vrlo slabe ishrane i odjeće, loših i hladnih nastambi, obolio je veliki broj zatočenika, većinom starijih ljudi. Oni za ustaše nisu predstavljali radnu snagu, pa su odlučili da ih likvidiraju.


Svjedok Štajner Hinko navodi:

"U siječnju 1942. bilo je u tzv. poštednoj bolnici oko 300 bolesnih zatočenika. Kako su zatočenici morali tada spavati po raznim tavanima ili pod vedrim nebom, a zima je bila oštra, obolilo ih je vrlo mnogo od raznih bolesti, pa je bolnica bila prepuna bolesnika.
Ljubo Miloš, Matković Ivica i Matijević Joco istjerali su sve bolesnike jedne noći iz postelja, nabacali ih na saonice i odvezli na ledine, gdje su ih dotukli maljevima i poklali noževima."

Ovakovih je likvidacija bilo i kasnije, pa taj iskaz svjedoka Štajnera potvrđuju i svjedoci Šetinc Marijan i Kamhi Šabedaj.
Kako su zatočenici bili stalno gladni, tražili su u otsutnosti stražara otpatke hrane po logoru, naročito oko kuhinje i smetlišta.
Petorica zatočenika pokušala su jednog dana u veljači 1942. da iskopaju nekoliko sirovih krumpira, koji su bili zakopani u zemlji u spremištu.

Zatekli su ih ustaški stražari i dotjerali zapovjedniku Matković Ivici, koji je odlučio odmah da ih kazni. Svjedoci Štajner Hinko i Danon Jakob opisuju ovako njihovo kažnjavanje:
"Matković je naložio da se svi zatočenici imaju postrojiti po grupama i prisustvovati izvršenju javne kazne nad ovom petoricom. Premda je bila najveća zima, morala su sva petorica da se svuku do gola, ustaše su im ruke svezali žicom na leđa te ih za ruke objesili. U takvom su položaju visili čitav jedan sat, dršćući od zime, a tijelo im je poplavilo. Nakon jednog sata dao ih je Matković odvezati, a zatim je svu petoricu ustrijelio metkom u zatiljak i održao zatočenicima govor, u kojem im se zaprijetio još težom kaznom, ako se ponovi takav "zločin"."


Dolazak tzv. internacionalne komisije i ubijanja zatočenika povodom priprema za njen dolazak

Početkom god. 1942. znao je već čitav kulturni svijet, kakve zločine počinjaju ustaše u Jasenovcu. Trebalo je nešto poduzeti, da se prikrije istina.
U tu svrhu doveli su ustaše u Jasenovac "internacionalnu komisiju", koja se sastojala od po jednog Nijemca, Talijana i Mađara, dok su joj ostali članovi bili - ustaše. Bila je to dakle u stvari internacionalna fašistička komisija.
Luburić je bio obaviješten, kad će stići ta komisija, pa je naložio, da se sagradi na vrat na nos na izgled pristojna centralna kuhinja i dvije solidne barake za zatočeničke nastambe. Sagrađeni su i boksovi, da mogu na njima spavati ljudi.

Hrana se zatočenička nešto popravila.

Svjedok Štajner Hinko iskazuje, da su zatočenici morali brzo raditi; jedni su nosili cigle i građevni materijal, a drugi zidali. Svakih je deset koraka stajao po jedan ustaša, koji je mlatio zatočenike da što brže rade, pa je tako na tom radu umlaćeno 72 zatočenika.

Svjedoci Brejer, Danon, Riboli i Štajner opisuju, kako je svaki zatočenik dobio krpu, na kojoj je bio napisan jedan visoki broj. Tu je krpu morao prišiti i nositi na rukavu. Ustaše su nastojali da zavaraju članove komisije, kojima su u kartoteci prikazali, koliko ima u logoru zatočenika, pa su sa visokim brojevima htjeli postići kod komisije utisak, da je svaki registrirani zatočenik doista živ.

Zatočenici su morali da na svako pitanje komisije odgovore: "Ja sam zatočenik broj taj i taj".
Bilo je više takvih komisija tokom godine 1942., pa kada je u mjesecu novembru ustaški član jedne takve komisije Aleksandar Sajc (Seitz) zapitao jednog slovenskog katoličkog svećenika, tko je, odgovorio mu je ovaj propisno: "Ja sam zatočenik broj X".

Kad ga je zapitao, šta je, odgovorio je opet tako, a na pitanje, zašto je u logoru, čuo je opet stereotipni odgovor:

"Ja sam zatočenik broj X.".

Ustaškom je "ministru" bilo preglupo da čuje ovakav odgovor, pa je insistirao, da mu ovaj odgovori ljudskim glasom i govorom.
Svećenik je konačno popustio, te je izjavio, da je Slovenac, da je župnik u jednoj hrvatskoj župi sa slovenske granice i da ne zna, zašto je u logoru.Luburić nije mogao ostaviti ovakav težak "prekršaj logorske discipline" nekažnjenim. Sutradan bio je stari svećenik pozvan u kancelariju, gdje mu je saopćeno, da je otpušten kući, pa mu je čak dana i neka otpusnica. On se veselio, pakovao svoje prnje i opraštao s ostalim zatočenicima. Straža ga je otpratila prema "kolodvoru". Za kratko vrijeme vratile su se njegove stvari, da ostalim zatočenicima, njegovim drugovima, nijemo posvjedoče njegovu smrt.


Dva nova teška ustaška masovna zločina

Zatočenik Zouhar Stjepan prikazuje ovakva dva zločina, koja su ustaše počinili početkom siječnja 1942.:

Dne 6. siječnja 1942. naložili su Matković Ivica, Miloš Ljubo i Jusić Mujo, da se svi zatočenici sakupe u "javni nastup", gdje će im se proglasiti neka važna saopćenja. Kad su se zatočenici sakupili, održali su ovi zločinci govore, u kojima su vikali, kleli i grdili zatočenike, da su saboteri i lijenčine, pa da treba primijeniti ustaške metode, da im se dozove pamet u glavu.Pravi razlog ili tačnije rečeno povod mahnitanju ovih zločinaca i posljedicama, koje su malo čas iza toga nastupile, nije bio poznat, ali se zaključivalo, da Matković, Miloš i Jusić nisu bili zadovoljni rezultatima rada zatočenika.

Izabrali su zatim 50 zatočenika, odveli ih do jedne barake, te ih ovdje ašovima dotukli. Pri tom im je pomagalo desetak ustaša.

Dne 1. veljače 1942. imali su se svi zatočenici opet postrojiti na jednoj livadi, otvorila su se zatim vrata od logora, ujašio je na konju poručnik Jusić Mujo, a za njim je ušla grupa Srba iz Mlake kod Gline, oko 500 na broju. Svaki je bio žicom vezan na leđima, dok su dva po dva bila lancima okovana. Pratila ih je veća grupa ustaša. Jusić je naime ove nevine srpske seljake iz Mlake pohvatao i doveo u Jasenovac, da ih pred ostalim zatočenicima sve pokolje.
Kad je Jusić došao do livade, gdje su stajali zatočenici. okrenuo se ustašama i povikao: "Eto vam Crvene Armije, dotucite ih sve od reda!"
Nastao je strahovit prizor, strava i jeza je prolazila ljudima, koji su morali da gledaju, kako se četa ustaša zaletila na ove žrtve s velikim noževima u rukama. Nastalo je klanje, rezanje grkljana i vratova, dok se nije cijela cesta pretvorila u hrpu lješeva, iz kojih su curile mlake krvi.

Zatočenicima je zatim bilo naloženo, da iskopaju jame i zatrpaju lješeve."